You are welcome to come here, visitor.
Enjoy the darkness, only I have the light.
You are welcome to come here, visitor.
Enjoy the darkness, only I have the light.01.03.2007., četvrtak
Jel osobni dnevnik dobra stvar??
|
Više se nemogu susdržati...niti bolest me više neće, a i ovak i onak je skoro nestala. Ljudi moji, odkada sam bolestan glava kao da je prikupljivala sve informacije i slala ih natrag, recordala i opet puštala i tako sve redom i dolazio sam do mnogih, više-manje čak i glupih zaključaka, ali jebiga, idemo ovak. Prvo, čak i glupo, opet sam se pitao neka stara pitanja. Čak da napomenem da je sve počelo kada sam našao svoj stari dnevnik dok sam prekopavao sobu za jednom knjigom. Inače, osim osobnih stvari, događaja i sl. u dnevnik sam uvijek unosio stvari iz svijeta, događaje i svoja mišljenjai mlao pokušavao predvidjeti budućnost, ako je ono, biti će ovo, ako ovo, onda ono tam itd. Jel vi možete vjerovati je sve bilo istinito???? Prvo što mi je upalo u oko i nevjerojatno me iznenadilo je to da se nisam promijenio. Mislim na dio mienjanje starog na novo, tako-zvano "okretanje nove stranice". Novih stvari ima, npr. poštovanje prema videoigrama, više pišem pjesme sada nego akda sam bio mali i rest of the stuff. Politička gledišta se nisu promijelila, kao nis tanje u društvu...dobro, to se je, jer sam dobio više znanja i promijenio stajalište, tako sam npr prestao vjerovati u Crkvu. I za onda bi se moglo tako reći, no nisam slušao Crkvu, nije mi to bio interes, no Biblija mi je radila smisla. Danas, kada pomislim pratiti Crvku, meni je zlo. Kako bi me to uništilo, zasljepilo...fuj, odurno!! Nego...ja sam vidio neke stare zapise, da se nešto dogodi, svoja mi šljenja kako će se to odraziti, što bi iz toga izašo i sl. Bio sam točan. Kako sam nastavio listati taj svoj stari dnevnik, sve sam više ugledao sam sam točan oko toga, da su se stvari objestinile (se piše to tak??)... A ja danas kažem da će Muslimani vjerojatno ubiti Papu, barem očekujem, tj. nebi me iznenadilo. A, što će nakon toga biti?? Hoće li netko ustati i proglasiti Muslimane (da kažem, Musliman, mislim na drugu religiju koju Papa upotno vrijeđa, a to su više-manje sve, kaj ne??) nevjernicima, nekakvim spodobama iz pakla, pa imamo na rukama još jedan rat svjetskog razmjera?? Ili će čak, taj ajmo reći Musliman, ili ta organizacija ili neki vođa, imati dobar govor i uvjeriti da ta naša vjera zapravo zasljepljuje?? Ja, iskreno, 50%vjerujem da Bog postoji. Ja sam ovako dobar čovjek koji će pomoći drugome, sklon sam opraštanju (ovo-ono), tj. pratim taj nekakav kodeks, no, postoji li On?? U to ne ulazim. Zašto?...do je pitanje na koje neznam odgovorit izražavajući se. Ali, opet što mi je upalo u uvid - vjera nas traži vjerovanje, tj. čvrstu snagu unutra. Sada ću biti malo grub, no ako vas muče, a vi u sebi molite Boga da vam da snage (npr.) hoćete li preživjeti?? netko vam nogu pili (ovo vam je smiješno?? ovo je strava!!), naravno je da boli da vrištite ko neki pomahitali vrag, vi će te umrijeti od ili psihičke boli ili od fizičke boli. Pod psihičko mislim na strah, zaustavlja srce, nesvjest...onda dolazi do krvarenja. Meni se nije pilila noga, ali kada vam zubar ide bez injekcije sve do živca sa onim rotirajućim iglama, koje primi u ruku, tako oko osam puta, baš vam nije svejedno kada se okrete sa novom iglom i traži vas da otvorite usta. Ja sam bio pshički slomljen, nsiam mišić mogao od škola pomaknuti, od te boli. No, ja sam sebi iznutra govorio "izdrži, izdrži, izrži, još samo jedamput, još samo jedamput i gotovo je..." i slično. Kada smo došli do 6.uboda i vrtnje, i do nesnošljive boli, ja sam mislio na Lidiju, na obitelj, na prijatelje, na sve što mi je davalo snagu. Sa svakim proalzom igle meni srce lupalo za njih. Čim sam dobio jaču sliku, bol je bila manja - a opet velika. Kako su se stvari odvijale, igrom slučajnosti ili snagom uma za voljom prestanka boli igla je skliznula meni iz usta u želudac i završio na slikanju pa na gastroskopiji da mi izvade dan. Poanta?? Na snagu bolje, kod kojih je inače vjera - ali ljubav, bol je preboljena. pazite, ovo nije obična bol, ja vams e fakat bojim zubara ili kada mi netko prijeti oštrim predmetom, mene, zavisi o situaciji, trnci prolaze. Prije engo što sam se razbolio bio baš proalzio pokraj djela ambulante tu u Samoboru od zubara, orto kak već logije, sama pomisao na sjedanje u onu stolicu i prinos aparata (meni takozvana sprava za mučenje) odmah mi je srce počelo lupati. I najmanja bol u ustima izazvana time meni je psihički strah (nenzam službeni naziv pa se tkao izražavam, mislim na strah kojeg se fakat bojite, koji vas prikova, a to nije ni bilzu ako vas roditelj uhvati na djelu ili kada lopova uhvati policija, mislim na istinski strah koji je ugl.mučenje ili smrt nekoga, ali mislim na mučenje jer je to baš stadij trajanja....blah) i to jako nesnošljiv. Sad, da je vjera bila u pitanju, vjerujem da bi rezultat bio isti - snaga za preživljavanje. Jel vjera samo potiče nas da budemo tako društveni pa da tako dobijemo snage?? Jel ljudski mozak...sad, da malo skrenem, dokazano je da se čovjek koristi, kako ono, pomozite mi vi pametniji, 25%mozga u prosjeku?? Da, da mi već 35%psoto koristimo da bi malčice i budućnost predviđali?? To se događa povremeno u snovima i to na par sekundi i to nazivamo deja vu. (hvala Luki koji mi je to rekao, tj. objasnio mi to, na što sam ja njemu sve izblebleto, on je meni to tako lijepo, pametno, skročio.čak, on je spomenuo da ako bi koristili 100%, da bi bili telepati. Neznam od kuda je on to pročitao, no meni radi savršenog smisla.) Sad, kao sigurno 90% dogodio vam se deja vu sigurno jedamput. Mora!! Ako brojim, kojih se sijećam, ja sam imao mnogo deja vu, no pet pamtim. Mnogi su bili već uživo, dok sam razmišljao full o svemu, uglavnom pod nastavom pod hrvatskim u osnovnjaku kada mi je bila takv a atmosfera, mozak full otvoren, baš sam jendom bio osjetio da će me nešto pitat, i baš te sekunde, ili sekunda nakon nje, pita ona mene "...., Filipe". Tada me profesorica Poljak vratila u stvarnost, skužio sam da je nasumice ispitivala. pazite, ovo nije bilo ono tipa "šit, kada me ptai, šit šit šit!!" već sam razmišljao o mnogočemu, i svim tim valovima vizija, slika prošlsoti, razmišljanja o stvarima, dobih nekakav prodr zraka kroz sebe koji me zahladio, osjećao sams e hladno i nekak me asocirao na naglo buđenje i osjetih pit-point na sebe, strah, nespremno pitanje, sram...i onda čujem svoje ime, baš tako nasumično rečeno. Neznam kako sam ovdje uspio opisati ovako brzim pisanjem misli, ali onda mi se činilo veoma kao priviđanje, odnosno predviđanje budućnosti. kako sam znao da će me pitat, tu sekundicu ili u istoj sekundi kada me i pitala?? Strah? ne, nisam bio svijestan nastave i svoje okoline, samo žamora u pozadini, i misli koje su mi trenutačno bile na pameti radilo je efekt of absence, odsutnosti, i onda taj..an echo of cold air waked me up in the very few little moments of truth...eto, došlo mi da tako napišem...tko zna zašto??....unutranje vjerovanje i moje sporazumijevanje engleskog jezika, vjerojatno... Sada sam već zaista sreknuo s teme, nego, o čemu sam razmišljao pa me natjeralo da ovo pišem ejst: Jeli vjera, zapravo vrsta maske koja nam daje snagu i pojačava volju za životom?? Željeti živjeti, da pri iskušnjom boli zapravo se toliko kocentriramo na bol i vjerovanje da psihički natjeramo bol da nestane??...mislim da je ovo više-manje točno, no sada, ovo je krupno gledanje, kada vam netko, kao što sam okrutno naveo, pili nogu, ta psihotična osoba neće stat ili prestat, no možete li odnijeti bol?? Ljudi, ja ovo samo pišem, fantaziram, filozofiram, ne želim nipta reći da sam u pravu...ali ja ovako gledam na te stvari... psihotično, luđački, reklski, djetinjarski??...pa, možda i da, no meni je svejedno još uvijek stvarno gledanje. Kada se popodne ili kasnije probudim, kako ću gledati na ovo?? Trenutačno slušam Nighteish nakon mnogo vremena i baš me opustilo, dovoljno jako da me potakne na ovakvo razmišljanje. ovo što pišem su djelići slika svega u mojoj glavi o čemu sam razmišljao. Pitam se kako mozak određuje što ću napisati. kako, pamet sva na tome, još i gledam na manje gramatičke greške??..pa, dijelovi mozga naravno, ali, svjedno, ja sebe osjećam odsutnim u mislima, pa kako onda znam - podsvijesno?'... O čemu sam pisao prije par redaka ?? Eto, sada moram dignuti pogled i onda akda pročitam sjetiti ćus e što sam zapravo htio reći. Što ću vidjeti u glavi?? Da se vratim na Papu i Muslimane, odnosno drugu religiju. Što ako sam vjernik ubije papu i izazove rat, sukob. Što će onda biti?? Mene ta pitanja izjedaju, i najviše zatoplim stolicu pisajući na papire razmišlajjući tako nego bilo šta drugo. Drugo su pjesme i moji osjećaji, no i oni su ovdje. koji je uopće smisao cijelog ovog posta ?? Neznam ljudi, sada će pol pet i meni mozak radi jako, uopće mis e ne spava, makar osjećam već blagi umor, no stalno razmišljam os vemu, Već dugo nisam bio ovako opušten. Već sam i zaboravio kako je Nightwish dobra grupa. Fakat ih duže vrijeme nisam slušao. Sada mi ide Sleeping sun, live, pa će mi ić normalna. Već se fakat dugo nisam ovako opuistio na psihičkoj bazi.... A što sam radio prije ovoga?? Razmišljao sam si o životu. Svom i meni dragih ljudi. Kada sam završavao osmi razred sredinom 2005., ja sam se odonda prikovao uz internet konstantno. počeo sam online život. Online igru, Call of Duty. radanja je drugi svjetski rat. Što je tako posebno uz nju?? Nikada nije ista, drugi igrači su izazovni. I tako dalje. Nego, ja sam upozano mnoge ljdue tako, pa i ona preko chata, neke upozano, prek CoDa najviše. Onda uđete u klanu kojem ste oko godinu i pol, pa vi već znate mnogo o tim osoba. ja sam se počeo družiti sa tim ljudima baš, kako da se zrazim, iz dječaka počeo rasti u muškarca, tj.razvijat, no menogu reći da mi se i sada na pomisao sebe da me netko oslovljava kao "muškarac", VEOMA smiješna...hehe, čak se i sada smijem. Inače, ja sam tako sa njima praktički odrastao. Dok sam ozbiljno počeo primjećivati cure, počeo mijenajti raspoloženja, bio sam uglavnom online za igrom, igrajući sa drugim ljudima. Moj socijalni život je baziran na internetu. U školu dam onda kranuo sa folk people i život mi bioc rn, biko sam onda još loš u igri i imao tako veliki psihički stisak da kao što već neki znaju bio na rubu, pomišljao na samoubojstvo. Neću o tome, to je peta tema. My point je da sam bio online, online, online. I tako sam se sprijateljio sa mnogim igračima, još se sada paliran naći sa nekim određenima... Ali, cijeli tim d9 (čitaj: Dimension9) će mi ostati u srcu!! Sa tim dečkima sam igrao u svom važnom djelu života prelaska i odrastanja. Oni znaju više o meni nego valjda moj neki bolji frend. Judge, Wheeler, Luciferuz, Sick, Nitro, Tepaa, Medo, Ward...dobro, on već, s njim ne razgovaram toliko....ali ovi ostali navedeni, s njima bih si bio ko braća. Poznamo jedni druge. Svaki dan na netu s njima razgovarah.. da se sada tim raspadne. u nedjelju smo se raspali. Ovi neki prestaju sa igrom, ovi prelaze na CoD2, ovi ono, oni ono...ja sada kada dođem online se neću moći tako prijateljski razgovarati sa drugima kao sad. Osijećam se kao da mi prijatelj umire, doslovno. Ne tako jako, zapravo, ali veoma blizu. žalost izgubljenja veze, kontakva, je velika. Mislim da kada bi neki čitali ovo da bi crkli od smijeha, no meni je ovo važno. Više neće biti zajbancije sa sickom, zabave sa wheelerom, dobrih razgovora sa alexom...ok, ovo će biti, ali sotali :( makes me sooo sad :(((( Pustio sam si Nightwish Sleeping Sun do kraja. Ta me pjesma tako opušta....otvara um... Ok ljudi....ja niti sam neznam što sam napisao što ne,ne, neznam... Nadam se da je shvatljivo barem :) Prošlo je pola pet ujutro...God, I like the night...it's so peaceful and friendly, not even Sun can make me feel better welcomed... Ja sada idem pod tuš, ako ima tople vode, i idem spat. Mislim da će glava zavapiti za snom :P...ali gladan sam o0...hihi... Inače, koliko sam vidio iz replya, ljudi, ja sam bio bolestan i nisam se ustajao iz kreveta do ovdje u hodnik za ovu stolicu. Neki me vidjeli online, lai na pol sata max, ili na away.... Sada sam duže online, ali nemam vrijemena posjećivati vas sve. Dva dana nisam upalio blog.hr domene. U subotu mijenjam box, kontakte i sl., a i onda vas krećem čitati. Ili u nedjelju....a možda i sljedeći tjedan tek. Neznam. Kako će mi vrijeme dozvoliti!!! Ali mogu OBEĆATI da ću postati Prologue od svoje priče, već predugo odgađam to. Aj, budite mi čitavi i zdravi ne zamarajte se ovakvim zamornim pitanjima i živite živote :;P.. I bez brige neki, nisam na nikoga zaboravio - nisam imao vremena. pozz |
...kada se napokon i vidimo jednog dana... 
(kaj se smiješ ti??)
You go girl!