You are welcome to come here, visitor.
Enjoy the darkness, only I have the light.
You are welcome to come here, visitor.
Enjoy the darkness, only I have the light.10.12.2011., subota
Dječji festival, Renata Sabljak i izvanredni dječji talenat
|
http://www.youtube.com/watch?v=fhcZ6b2FSsk Poslušajte i budite zadivljeni! Ja sam ostao PAF! Sanzah za malenu nakon videa kojeg vam linkujem skroz na dnu. Danas ste u Samoboru imali priliku doći na Dječji festival "Božić Dolazi". Mogu reći da ste propustili pravi šou malih zaplesanih slatkiša dok su pokazivali svoje talente. Posebno me se dojmila (ako sam dobro zapamtio!) plesna grupa Osnovne škole Bogumila Tonija PŠ Farkaševac. Izvodili su Carol of the bells pod vodstvom i koreografom zvanim Miroslav Letina! Odlično otplesano! Kikači su se bas iskazali! Samoborske Mažoretkinje su nas ostavile sve zadivljene izvedbom Phantom in the Opera - The Masquerade (voditeljica i koreografkinja je Branka Beljak). Te, gošća festivala nam nije bio nitko drugi nego Renata Sabljak! Koji glas, e! Kada pjeva (a i glumi!), to je čarolija! Uf, kaj ste propustili. Nažalost, nemam fotki niti snimke, no čim se pojave online, editirati ću post. I da, tako, onako offhand, danas upoznah Renatu Sabljak!  Žena je... uf! Nadam se da ću jednoga dana s njom prevađat i pjevat u crtićima! ^^ Žena ima izvanredan glas i zrači dobrotom. Baš je draga. Impersionirala me je na sve moguće načine. Rekoh, nevjerojatna je. Želim joj svako dobro.Izvolite dva malecka primjera njenog glasa: http://www.youtube.com/watch?v=5KWLce7xZqY http://www.youtube.com/watch?v=21YgmX4tCwA I evo malo Božićnog ugođaja! http://www.youtube.com/watch?v=OCRgMXurAfA Edit: Prvi link popravljen. |
08.12.2011., četvrtak
Vaš život u šest riječi
|
U devedesetima dvadesetog stoljeća, Ernest Hemingway se kladio u deset dolara na će moći napisati priču sa samo šest riječi. Napisao je "For Sale: baby shoes, never worn." Dobio je okladu. Ja mislim da su bile kupljene papučice za bebu, pa je beba umrla prije / tijekom / ubrzno nakon poroda. Baš u ovu uru mi se ne da raspisati situaciju i njen efekt na život. Pre umoran sam. Na putu do kuće sam razmišljao o svojoj priči, za sada, što bih ja mogao reći. Nije lako. Knowledge hungry, but stricken with illusions. |
06.12.2011., utorak
Vjetar šumi.
|
-placeholder za kada neću zaspati pred računalom zamišljajući vjetar i šaptanja- But I hear them... whispering. Barely, but I can feel them traveling. Whispering. Whispering. Whispering. Kada ne možeš stvaiti znakove <> fkt unese nemir u Na gle, jao, ne mogu sa >< znakovima pisati! JAO! A ništa. Tko pogodi koja riječ fali dobi keks. A sada odoh spavati da rano ujutro mogu kupiti kutju keksi za...sebe. Sumnjam da će itko doći tako skoro. |
15.11.2010., ponedjeljak
Situacija
|
Prije ne tako puno godina, čudno je bilo vidjeti da žena radi, a muško doma "sjedi" (v normalnom društvu), a evo mene, djevojka na poslu, a ja razmišljam što kupiti na tržnici danas za ručak! |
10.09.2010., petak
Ludi ludi ludi um u jezivoj mašti
|
"Kako da preventiram katastrofu koju sam već učinio?" Koju ću učiniti. Ajmo od korijena. Biti ćemo druga rasa koja će doći u svemir i mi ćemo biti pokoreni, a ne oni. Mi ćemo kasnije vladati nad njima. Biti zli. Što sam učinio time? Kakv teror? Što zaželih jest da ne budemo prva rasa koja će u svemir tako da ne budemo mi osvajači i da vladamo nad njima. Što sam napravio jest učinio nas zlima. smo mi sada rasa koja produbljuje i otvara drugiam oči? Naš svijet je već izopačeno lud. Da nas usporim, uništavamo sami sebe. Naša mentalna (kolektivna) svijest je uništavajuća (a ne produbljujuća(?)). će nas ta rasa probuditi kasnije? Kako će stvari biti... Ili smo se žrtvovali da zlim postupcima mičemo oči drugih na svijetlo do tame? Neki bi to smtrali časno, to žrtvovanje... neki se straše same pomisli. U kojem sam se ja to prokletom dobu rodio? Jesma li lud? Ili još uvijek spavam? Jesam li pozitivan ili negativan? Tik... tak... tik... tak... tik tak... tik... ...tak. |
16.02.2010., utorak
|
Nekako mi se piše. Šapće... Kako sam se maknuo od gaming svijeta 1.2., posvetio sam vrijeme onome što sam zapostavio - moji radovi. Čitao sam mnogo starih i nešto novih, uglavnom ljubavnih (hihi, u petak nam bilo sedam mjeseci veze :*) pjesmi. Osjećam se kao vatra od koje je ostao samo žar.. kada postah svjestan kolik osam u biti zapostavio svoje radove. Osjećam se kao da visim naopačke s drveta, tako blizu tla, a tadašnja empatija u razinama nebesa. Znam da je sve to prijevod stanja srca.. no baš i zato, žao mi jest. Suza mi krene u želji da opet pišem. Nova ljubav ipak teče.. greška prekida prošle veze, ožiljak je prestao peći. ...u biti, osjećam se mirnim. Ne baš zadovoljan, ali miran. Nezadovoljan zbog stajanja u životu.. ipak sam osoba koja voli letjeti i biti u žaru emocija.. nikako ovako po strani biti stalno, kao što sam bio previše vremena. Na prisilu se maknuh od internet gaminga da se natjeram, da si olakšam, da dignem sidro umu i krenem učiti za državnu maturu. Puno je toga, no također puno toga i već učih, ne bi smjelo biti problema, barem ne s te strane - dok se god budem trudio. Wish I will. And I will. I must. I gladly submerge. No uglavnom. Pridružio sam se pjevačkom zboru. Maestro kaže da sam Lirski Tenor. Prvi korak prema buđenju starog sna. Možda moram učiti i ne mogu trenutačno raditi, no kupiti ću ili sintesajzer ili mali piano, ili možda čak ako ne to jednostavno neki jako dobar program za skladanje glazbe. Stariji čitatelji znaju o čemu govorim. Plus, s veseljem mogu reći da udružunjem snage sa nekoliko bliskih ljudi i možda ćemo nakokon vidjeti obzorje priče "Friendship, Betrayal and Rebirth" u Warcraft III izbedbi. Ispada da Starcraft II editor, dok bogatiji i bolji, neće biti dovoljan (barem ne u prvih .. 3mj dok ne unaprijede program), a neki drugi program ili alat ne znam. No ima još toga, nikakvi ozbiljni radovi ne počinju prije ljeta, no ljudi voljno gledaju na to i to mi je dovoljno za veliki smiješak. Bilješka: Bio je u tom tornju - bez prozora, bez svijetla, bez vrata (u biti je bila naznaka vrata ali ignrirajmo to, to je prostorija u jednom hramu). Prostorija je bila nevjerojatno visoka. Akustična. Nije bila odveć prostrana, ali bilo je mnogo prozora za cijelu skupinu ljudi *ide opis prostorije, skačem dio arhitekture* a on je sjedio u turskom položaju, u sredini. Kosa mu je padala preko pasa, sjajila se masna pod svijetlom jedne svijeće ispred njega, veličine nekog panja. Svjetlost svijeće je bacalo njegovu priliku na sva zrcala.. po svakom djelu zida, zrcalo nad zrcalom. Vrtjela [kružila] su se polagano, kao sat.. njegova reflekcija na svakom od njih Otvorio je oči. Netko je dolazio, osjećao je to. Svako zrcalo je prikaz svjetova, postojanja. Povezanosti. Od prvog ispred njega koji odražava njega samog kakvog jest - neravnoteža, tamna strana dobrote, ludost, izgled smrti, snovi koji se žele obistirit a ne bi smjeli. Odraz njegovih očiju nije plav kao nekad, već zelen kao tekući otrov, sa narandžastim mrljama u šarenici, od tamne moći. Izranjanje noćne more. Pogleda li malo iznad, ogledalo baca reflekciju na ogledalo iza njega - on kao mlad, kraćom kosom, plavim očima punim osjećanja, dobrote. Ponosno stoji, postiže dobro, spašava svijet, uspijeva mu.. no ogledalo do pokazuje na maglu iza njega.. pogleda li još malo gore, vidi kako dalje živi kao dobar. Odluke koje donosi. Mržnja je zasjala u očima. Vrag ga je odnio ovdje. Lišen svih povezanosti sa dobrim. Dio je pogled na desno, gdje vidi svoju zemlju kako daje neplod, tamni oblaci su uvijek prisutni, priroda umire bez mnogo sunca. Kiše ne padaju. Kraj nacije na pomolu. Zatvorio je oči i smirio se. Mora naći način da zaustavi. Toliko dobrih duša ne smije njemu pasti u kandže. Kako bi sada želio biti smrtnik. Kako je cijelo vrijeme igrao njegovu samu igru. kao lutka je kroz sve konce igrao kako je planirao. Kada je otvorio oči, zrcala su promijenila položaje. Sada je vidio kako je mogao biti sretan sa Alessom. Opet je zažmirio, ali na trenutak i maknuo pogled. Zrcalo koje je ugledao gore je opet pokazivalo na drugi. Njegovi prijatelji pod njegovim okovima, čekaju smrt. Zarežao je i opet maknuo pogled. Ugledao je kako je pri porođaju - njegova Lylah rađa njihovo dijete. Odmah se je smirio. Ne. ne više bijesa. Ne više gnjeva. Ne igrati njegovu igru. Prestani! Stani! Kontroliraj se! I smirivao se. Svijeća je i dalje neizgarajući gorjela, pekla je njegovo tijelo, bacala je i dalje svijetlost na sva zrcala, koja su se neprestano mješala. Odluke života, mogućnosti koje vidi, shvaća, uviđa, sve..mašta, sjećanja.. što želi? Izluditi ga? Držao je mir u sebi. Hladio gnjev... bacao ga na svoj vječiti imaginarni način. No djelići ostaju. Nakupljaju se sada najviše. Posjetilac je već jasno dolazio. Samo što nije došao. Kada i je, Garcia nije bio iznenađen. Njegov omiljeni neprijatelj. Biskup koji ju je spalio... "Što li ti tu radiš?" upitao ga je Garcia. Biskup se samo okreknuo prema njemu. Svijeća je jasno iskazivala njegove zle, sebične crte lica. "Pa, tko bi li rekao. Njegov omiljeni ljubimac je još uvijek senilan. Hah!" izjavio je svojim staračkim hrapavim glasom. "Možda jesi postao besmrtnik, no ja ću uvijek biti iznad tebe crve." "Ha jel?" upita Garcia. "Crv si sam sebi starče. Bez svog statusa u društvu beskoristan si kao jedan, znaš to." i podlo se osmjehne, no odmah žalio iznutra zlu reakciju. Kako ga je vrijeme ovdje..uništavalo. Biskup ga poželio ošamariti, no sabrao se u zadnji tren "Imaš sreće" proskiće kiselo. Tresla mu se cijela ruka, žarko željeći uništiti postojanje ovog..bića ispred sebe. Više nije čovjek, ne čisti. On ima planove za njega i neće smetati, no tako mu Agraela, jednoga dana uništiti će ga! Garcia je naravno, kao i uvijek, sve osjetio. "Ha..." prozbori... jednostavno ćemo vidjeti kako će se odigrati... starče." Zatvorio je oči. Neće se živcirati sada još. Zna da će ga peći još jače i da će morati imati oči otvorene i gledati će u ove izluđujuće prizore ispred sebe, koji će....neće ga preobratiti...ne budu... Biskup ga je gledao krajčkom oka. Divio se Garciji kako se borio protiv Vražje vojske, spašavao druge.. otimajući njegovu slavu. Njegovu! Pa on je bio biskup dovraga! On je trebao biti to! Čekao je trenutak kada će se udaljiti na fronte i pozvao je Vraga k sebi. Postao njegov sluga do i nakon smrti, svojevoljno. Napravo je kugu i zarazio cijelo područje... te odredio da je bolest opasna čak i kada su ljudi mrtvi. Dao je naredbe da se svi ljudi spale. Sjećao se priča kako su jedni svećenici u prošlosti mučili čarobnjake, ili obične zle ljude čak, do točke pred samoj smrti, kada im je nit visila... da ih preobrate. Zatim, još tada prijatelj u Garcijinim očima, posalo pismo što se dogodilo... ipak je Lylah bila njegova odabrana. Znao je to. Svi su znali! Kao, čuvao ju je u među prošlim tamnicama, da se izdvoji do drugih, možda smanji intezitet zaraze, kao, preventira jača infekcija. No sa Njegovom tamnoj moći mogao je trovati koliko je želio. Koliko ga je bilo volja. I čekao je tjednima da se Garcia vrati..i baš nekoliko dana prije nego što i je, otrovao ju je do kraja... polako je umirala... čekao je da Garcia dođe i da gleda kako mu voljena gori!! Dan kada je vidio užas na njegovom licu mu je bio najveći užitak ikad iskušen u životu! Sva ta tuga, sve od njega, sva ta prestravljena lica, urlici za životima... nije mogao ne smijati se. Naravno, smijeh je umro kada je On želio Garciju kao glavnoga na planeti. Većinski potencijal magične moći bio je izbrisan stoljećima prije, sada su samo ostali smrtnici za žetvu, toliko je naslućivao. Nije znao za što, no nije ga bilo briga. On će ostati vladar ovdje, to mu je poružalo zmijski užitak. Maknuo je pogled od Garcie. Ugledao je u zrcala. Prostorija ga je prestravljivala, makar ovako blagoslovljen smrtnik nebi smio, no ježila ga je. Sva ova zrcala, mogući putevi života, odredbe za odluke.. zabolila ga je glava. Pratiš jedan san i točka, nema tu filozofije. Ne zanima ga što bi sve moglo biti, bitno mu je samo se njegov san ispunjava. Zašto je On želio da dođe ovdje? "Odgovor ćeš brzo znati." pomisli Garcia. On je znao. No nije razmišljao o tome. Smirivao se. Meditirao. Nadao se da u planinama postoje ti čarobnjaci o kojima je otkrio dokaze. Ako se pre rano slomi, neće se niti sam moći zasutaviti, koliko god da jak empat jest. Zaključat će se rađe. Niti svi oni da se brane, nebi mogli protiv zajedničke moći zle vojske i njega samog na vrhu nje. BIla bi to zadnja zora... No, neće zaboraviti onaj prizor u gornjim zrcalima.. rođenje njihovog djetata, da su svo troje živi... bio je to predivan prizor! Plakao je kada se ovdje prvi puta pojavio. Vrištao od užasa. Od muke. Sada mu je dala nadu. Mora se oduprijeti, čim dulje. Čim dulje. Čim dulje... |
09.11.2009., ponedjeljak
Blizu morskih orgulja
31.08.2009., ponedjeljak
I'll be back once again
|
This is the time of night when stars are shining slow and Luna's power weaken. The light of sun slowly shreds the sky, lifting darkness slowly ending night. As more and more Earth is revealed my darkness succumbs, fleeing with fear. Rising shadows are the only places safe to tread I carefully secure the seals, and take my place among the ancient's sacred place. The bridge cannot be crossed Light evaporates all souls that thread arrogantly across As the messenger and shower of paths, maker of roads, illuminator and guardian of all sorry, lost souls, I regretfully must take my leave from the ways, the now, under sun, shiny bridges, and be back when the night illuminated by stars mark the way to across, once the paths are lit and shown my light in the night, mark point for souls, caller for the weak, caller for the lost, a way point to save for all. Another night will shine under stars and I will come back to the bridge of pass. All the drifting of all the voices will be heard Their cries will be meld, their pain will be lifted their spirits will know the final course, and, alas, bring and restful end to their eternal dream where their fire will lit the new mornin and bring paradise... U prijevodu, ovaj blog je gotov. Završena knjiga, čeka se novo pisanje. Slabo sam aktivan već skoro godinu dana, ljudi se pokupili, smisao se zatihnuo. Kada si složim radove, vratim se. Do tada svima želim topao doviđenja. Slobno mi ostavite poruke ili se javite na facebook ili e-mail: vaxsysl@gmail.com. |
18.07.2009., subota
oni se kupaju i suncaju, on u hladu sa laptopom i wireless
|
Zdravo ljudi - javlja vam se vaš oh najdraži, FIlip d inteligentna ljenčina xD -.- Na moru sam skoro dva tjedva uskoro. Kupah se manje puta nego dana. Tata bi me vjerojatno spehal u more da je ovdje xD haha..eeeh. Još uvijek me naveliko brine fakultet i ostalo...uh... zašto nsiam petice skupljao i završio gimanziju s pet nula sve razrede i bio na nekim natjecanjim pa da mi lijepi EU plati putovanje po svijetu kao D.Š. prije....ne znam koliko godina. On žonglira sa priajteljima. Ja bih pisao. Imali li bolje stvari (ima) nego da ti netko plaća putovanje po svijetu iz čega dobivaš puno inspiracija i pišeš jako puno - što je i na način manje važno (?!) od toga da i vidiš svijeta. Joj što bogataši propuštaju. Ražalosti me kada vidim koliko novaca ode na gluparije. Ništa novoga u postu trenutaćno, osim što javljam da sam živ i da uživam sa mačkim...ima ih šest ovdje oko mene... točnije... ima ih sedam =) Detalje ću kasnije, post posvećen mojoj ljubavi prema ovim mačkama ovdje. MIJAUUUU!!! myaaaaaw, purrrrrr :)) |
01.07.2009., srijeda
Stojim na palubi svog broda i gledam...
|
Za tri dana idem na more. Neće me biti otprilike deset dana mislim. Mogao bih ostati tamo do kraja ljeta i nakon, no bilo bi fer da se vratim prije druge ture, no vidjet ćemo još. Nisam si išao na završne testove. Zašto? Nisam se odlučio za fakultet. Niti najmanje. Najsočniji mi je Engleski i engleska književnost, no to mi je više jer volim pisati. Mogla bi i hrvatska književnost, no znamo mi ovdje neki kako našem Filipu hrvatski ide :D. NO uglavnom, nisam se odlučio. Mislim pauzirati godinu i raditi s tatom/negdje i učiti za neki fakultet. A tako, kako nisam odlučen, neću sada polagati završne i dobiti loše ocjene, nego ću u jesen. Sada (skoro) svaki dan ponavljam malo po malo sve do jeseni kada ću to položiti u dva tjedna. Petica je petica, hebiga :D Nda. Nisam baš oduševljen, no kaj ćeš. Razmišljam o tome da otvrdnem vještinu flambiranja i zaputim se u neki hotel/restoran u ZG koji pruža takve usluge, no mislim da neću naći tako nešto, ali opet, tko zna. Filip uvijek zmiksa nešto. Ljeto... vrijeme da se nađem sa drugim ljudima. Sada bi tu bilo blog dogovaranja, no makar nema niti približno toliko ljudi ove godine, imas vas nekoliko sa kojima bih s evolio upoznati ili ponovno vidjeti :) I tko bi rekao. Nakon tri godine čuvanja, moj gotički ten odlazi. Hah... nedostajat će mi u noćima vampirskih inspiracija :D |
27.06.2009., subota
shards of lore
|
Ma koga ja zavaravam, postati ću male djelove priča koje pisah ovog vikenda. Za one koji ne znaju, volim pisat. Imam nedovršenih dvadeset i sedam priča. Pišem samo kada me uhvati inspiracija. Ovo je jedna koja predstavlja ljubav. Vrti se oko vampira, vječnosti i takvih svaštarija (počeh pisati priču sa šesnaest godina :)), no naspram drugih priča, ova ili nema razrađenu TOČNU temu, no za sada ostaje samo jedan ljubić, kako to nazvao moj prijatelj. Te, kao i vjerojatno SVE što do sada napisao - više je kao skica nego dovršeni djelić, niti odjeljak. I da, pošto nemam dizajn+fot koji podržava uvekse, samo sam enter klikao. PRVI DIO: _____________________ "Jack!" she cried silently as she could of her excitement at seeing him at her bedroom window. She gracefully rose from the giant bed, with the matter being mostly black, with purple and crimson illustrations she was so fascinated with. They looked to her as sort of runes she has been known to dream of. Silly. Not so silly as his more humorous smile coming from just outside her window. She could only see his chest and his beaming face covered by a little overgrown black hair - he must have climbed all the way from the bottom of the castle. And he did that! How joyful! She hurried over to the window, yet stopped in her cat run. She knew how how her parents felt about him, not being noble and all. She relaxed, extended her thoughts like always when she was trying to relax, but in truth, scouting where her parents were in the safest way possible. They were still on that late dinner over at Charred wing of the castle. She retreated to herself and bit her lip in anxiety. He did it! Oh my God! She couldn't believe it... She made a motion to him to get a bit lower, all smiling, and when he did, pushed the windows open, and he beamed another smile at her, breathing hard. Just one glance at her, jumping on place with enthusiasm, made him hurry to climb over inside, trying to make as little sound as he could, and succeeded. "Hey!" was all he said. She just looked at him, utterly happy inside, she needed to control her emotions if she didn't want explode inside out. He actually did it!... and she flung herself at him. The hug was warm and loving, strong and so out of any control. They moved around her chambers like that a while, just as if they were both dancing as several nights before when they've met on the party she's been so bored of until then. She wanted to... to do everything to him, yet she restrained herself. "How soon? And where?" The boy inhaled swiftly to settle the pace. "As soon as you can get yourself ready, it's close by, at the cliff overlooking the sea." He nodded to himself two times, remembering the plan. "I promised Dean I'll talk to Jennifer, so he made sure that nobody would be on the old hallway on the eastern part of the castle, and Oliver, son of the key keeper saved one key with which we'll be able to exit trough an old way out on somewhat northern part of the west walls and our way back we return trough the wine yard so it would seem as if you just sneaked out again for you night walks." he stopped and took a breath. She closed her arms in excitement and got on with putting on her robes. Beneath her purple nightgown, embroidered with many blooming flowers, she had the base of her clothing. She only put on her black shirt and her dress. Jack's sparkling and somewhat hungry eyes coming from the door were for him alone. He was content. And happy. Finally someone to talk to. Same could be said for her. As they silently maneuvered trough the castle, they clenched their hands together, thirsting for each other. Their pace was somewhat uninterrupted. Few servants walked the hallways, but the hiding was easy..to get, and hard to get trough those tiny moments not to jump on one another. Their blood boiled. And continued to boil as they made their way out of the castle, running throughout the castle gardens, filled with pathways and colorful flowers on the sides...at they at least. Now they were simply some closed plants. Sleeping. These two were racing! The pace sped even more up once they crossed the walls, unseed by the nightwatch, towards the wood. She didn't know who first started to - they both started laughing out loud in their run, which led to their stop, needing to lay down and get air trought the fun. Not long after were they kissing in the meadow, wide less than seven hundred feet, full moon shining on them, under the sparkling infinity of stars. They were so in love, Ice Land would melt if they were there. But they were not. They were in the secure part of the castle outside grounds, in the night, under the watchful stare of that endless count of stars, rolling all over the meadow, kissing and laughing... ... "How did you climb all the way?" They climbed some big tree she couldn't name. This part had almost no branches up anymore, leaving the sparkling sky exposed and the view over the ocean far and beneath save,as well reflecting the smiling sky. She was backed on one thick branch, smiling at him, standing some little away on the other end, with one hand easing himself on one of the loose branches. He smiled in reply "It way fairy easy, I suppose. After your inspiration at the dance the other night" they both grinned [in memory] "I told myself, hell, I must give a try. It was easy, at first. Next thing the following day I recalled all people I've met and things they've said, and made a plan of talks which could lead me all they way up to your room... but it turned out that not so many people could be got to talk, so I decided that what I had was enough." He paused a little, watching her beautiful on the moonlight, then turned to the moon itself. "I gained grounds with the exit, entrance with the key, but not the very castle grounds at that rate, so I sneaked in, mumbling to myself about being late to the dinner whenever a servant would pass or another noble. I remember seeing a balcony some floors beneath your own, and since that part was done in earlier centurys, ih had to have some unperfection about it, so I decided, what the hell, I might as well give in a try." He flourished his free hand "You know how I like climbing... trees." he smiled. He spared another glance form her to those shiny endless mass of lights in the sky. "Thanks!" is all he said in toughts. DRUGI DIO PISANJA: Tu sam bio napisao nešto lijepo, no kiknulo me sa interneta i nije se spremilo. Makar ovo jest nastavak tako reći, stariji su ovdje, te, makar jest nastavak (ponavljam se...) u biti je ovo dio jene druge priče, gdje se radnja biva između tri povezana svijeta (kada pročitate kraj shvatiti će te zašto ili kako (a u slućaju na nećete biti ta osoba, e, onda pročitajte malo bolje:D). Jesam njub... ___________________________ He quirked his smile in memory. It's been almost five years since then. She was really kind of devoted to him. What happened to her that made her to separate their way into two, he won't know, and doesn't wish to know anymore. If she would tell, fine, it'll rise to the surface and bring another discussions, but he grew content with the situation as it is. His life was so changed now. Althou he still was himself, so many new experiences in the flood can't keep picture the same. Maybe it's still in development - he knew it was still painting and it won't stop until his dieing moment, the fact of so many black spots on it irritated, saddened him to almost no end. He so wished to restore that part of the painting, but the reach is too far, and too late. New colours will come, but in the last couple of months he really didn't cared about it. Not at least when you lose yourself in the torrent. But he wasn't lost. He was torn. Half the painting has scrapped and broke, and the frame lost half it's part, and that part was already half spent, so he had somewhat quarter of himself left. He sighted. She was the key at the time, and it didn't budged. It.. she, leaved. But friendship remained after a time. It was enough... He walked on. She was already halfway trough the forest. He didn't want to meet her here, in the meadow. This was the home of love they once shared, and he did not want to wake those feelings. Not tonight. He stopped walking from counterclock circle and went to that tree he still admired. His age and stories were fascinating. As far as he was concerned, this giant brown tree was the heart of this green amd, magic, wood. It was so immensely peacful here. He exhaled. He hoped their visit here wouldn't shift this balance, this tranquility. This forest was clean of scars. It did not need an imprint. Not by him...them. He climbed the tree to the usual spot, then decided to go further up. Wind from the top most branch was... extraordinary. He decided to calm himself the best he could. So he climbed, as fluently as he could, and slowly rose there on the top. Wind was strong enough to interrupt with the balance, but he was good with balance. He moved to branch's center, took his position to feel the wind as strong as he could, without in the result being tripped into leaves that sang each time the wind blew by. He did not know much time has passed, but he was more aware of his surroundings as the trance of wind's song weakened. "Wind always has new stories to wonder on. Leaves listen and whisper in return, and they sush and they flinch, pass the story to the rest, and other leaves tell the story on, until whole conection knows. Do you know what they say right now?" He felt her some branches beneath, but he wasn't waiting long for her response. If he waited any longer, perhaps she would've. "I wish I do." he sadly confessed "I still can hear, but no longer comprehend." He dropped his arms, slowly, not to lose balance, and opened his as at the same time he took another step back, and closed them fast again. After twelve or so secured steps, he rested his back against the tree, took a deep breath and exhaled, opened his eyes, his sight shadowed by the leaves. He turned his stare down. "Nice to see you again." she said. Maybe she wore the same dress, he didn't apply much detail to that. Her scent was still sweet, voice so warm, and her eyes maybe even more deeper. And sad. He breathed out a little, blinked and quirked his smile up. After several seconds he noded "You as well." He rested stronger on the tree "So..." he began... "How you've been?" "Same as always." her singing voice replied "Traveling around with my parents, teaching me about diplomacy, same as every time." She tilted her head to the side "At you?" "Huh" he breathed. "Nothing new since my last letter. Still the same. Empty and forgotten." He did not need to tell what he meant. "I'm sorry to hear that." she sincerely said. "Singing is what we both find as beautiful." "Heh... yes." I said. "But as singing as with no feeling, no understanding, not one caring note, well, that's bad... that's very bad." ... "I CAN'T!" he shouted with close tears in his eyes. "I CAN'T FEEL ANYMORE. NO HAPPINESS, NO SORROW, NOT ONE THRILLING ECHO OF EMOTION IN ANY SINGLE THING I DO, EXCEPT THE ALWAYS PRESENT BLACKNESS! I - I - I TRY TO FEEL, T -TRYING NOT TO GIVE NOTHING... but I can't " his voice broke, he turned away, slumped his shoulders "I freaking can't. I'm not feeling anything. I'm as empty as I can be..." he kneaded his his fingers against his face. She did not move from her position, not once ever since this part of the talk started. She just stood there, with sorrow in her eyes. "I can still see" he voiced after a time "I can still... hear, but I cannot smell nor taste. Like listening to whole orchestra and considering it just as a noice, many instruments just playing their sounds, not interpret them at all. It's a pain. No comprehension. Only a sound... with no meaning." she shuddered on his whisper. She didn't react when he turned and sat to the ground. She too couldn't feel, at least, not in the same way, as he did. The sound was the same, but with the gap of emotions, a way must be learned to learn to combine the sounds, like in the mathematics, and then listen to them combined. True, to feel them, can not be achieved anymore, but that bridge of understanding can be built...with strong will of determination. And with time. "I shouldnt've made him a vampire on that ball a year ago." That blackness and not remembering was probably his worry, his...fear inside mind of not understanding all the small things he understood before - like a melody to which he even by intense listening could not give any comprehension in the process. He was so lost with grief, he probably did not move from the paper and ink and quill, struck with shock as days passed by and no words left out. So much lost in thought, he didn't even notice that new hunger, a new need, that must be sated. That black moments must be when he lost his mind and went on the spree to sate his hunger, yet so lost, he did not remember a thing. What a lucky, yet sad beginning. She exhaled and paced slowly to kneel before him. She mustn't reveal the truth, until he himself finds out, and accept the emerged fact. Until then, there was nothing she could do. "Jack.." she started. He reached out and hug her, dug his head beneath his chin. She calmy accepted it and closed the hug. "This will pass. I know and I promise you." She stroked his hair "It will go away." She didn't stop stroking. He did not release hug. "I really should not have done this. It's too much for him, an empath." voice within her said. "But as with everyone, it will pass... if he accepts." "You will be Vaxsysl again." she whispered to his ear "Just give time. Everything will be alright." "I hope so." he voiced, dead of emotion. And with right. His memores as human will vanish, as with everyone does, over time. His mental strength will rise, as with everyone has. He will rise to understanding, as everybody does. he will live it trough, as most do. To befriend the abyss is not so easy task, yet when you shape it, better things are within your grasp. And time... is eternal, unbound of mortal life. She hugged him harder. He was so bound to emotions of nature, she was afraid he would never let go.... "And he won't..." voice echoed on the stage. The theatre was in dark. Curtain held no colour, and it was closed for now. Not many things could be seen, but grand it was for sure and wide, wide open to the public... but to no one. Where in the human world should be seats, there, was a mist. A mist, which showed things as well as any mirror would, only the mist did not reflect anything yet, but rather showing the other side, what is happening there, where Time Keeper had to set his threads to shape the future as the world deemed fair. He played a little more, untill he let it go. The mist changed shape and the picture broke in half, quarter, and snapped clean, vanished from the sight, decided for eternity. Work of delicate weaving was done, and as he waited for another turn to play and control the tide, he waited and sang with pride, to no one in particual, but voice boomed where audiece should be, sending ripples trough the mist onto the mortal world. It hummed, hummed on the wind, whispering in the air, his voice, searching for more, waiting in response, planning next plot to weave, with his sinister look, but with happy ending weaving to his play... |
30.05.2009., subota
Post o tjelesnoj ljepoti
|
Ima jedna prijateljica odavde koja me je sada baš zamislila. Nedugo nakon što je sat otkucao tri sata u noći, ugledao sam njenu novu fotografiju. Izgleda... a ne znam se izjasniti. Teško me privuče tjelesna ljepota i teško me kreće opisivanje (jao meni), ali, prijateljice draga... Upoznao sam te dok si još bila klinka. Nerazvijena, da se izrazim. Imala si sebe, svoj stav, misli, karakter, no tijelo ti se i dalje razvija (i naravno sama ti, još se i danas mijenjaš, no zna se što želim reći...hvala što si me poštedila odgovaranja :))...i mogu reći da si se u pravu ljepoticu pretvorila. Točnije, budeš bila. Vidim ti to u očima na toj fotograiji. Držanju. Po tvojoj kosi, kako ti preko ramena pada. Još nisi niti punoljetna, još ćeš ići.. više. Uvijek ću te rapoznati po kombinaciji očiju, obraza i usni, no ostatak tijela ti se jako mijenja. Ne sumnjam da već masovno plijeniš poglede, nažalost iz više ralozga, nismo blizu, no za dvije godine, ja sam uvjeren da ćeš postati centar svoga grada, u to sam siguran. Tvoj izgled me posjeća na jedan post kojeg su svi mogli čitati prije par ljeta. O jednom veselom plesu. Nekako... *briše suzu iz oka* vjerojatno kako te dugo poznajem imam očinske osjećaje prema tebi, da te štitim, a sada... ne znam... ne znam točno kako je vidjeti vlastito dijete kako odrasta, premlad sam hehe..ali... ovo graniči nečime bizu. Fakat mi je drago pri srcu vidjeti te tako nasmiješenu, veselu i mladu. *smješi ti se ovako daleko* Idi curo.. rock the life you're living yet I only ask you, be careful, please. Let not the boundaries in life deny you the fullness, the happiness of life, but I ask you, be careful, please. Stay on the bright side of alleys, don't get lost in the dark and be followed in. Save your heart pure and wild let the tears mend your cheeks let not the darkness overwhelm your spirit. *kostolomeći zagrljaj* |
19.05.2009., utorak
|
Kada bih barem pisao onoliko koliko i razmišljam. Žalostan sam. Nešto ružno se dogodilo onog dana. Tek sam jutros uvidio koliko je moja kosa zlatkasto smeđa kada dođe na svijetlost izlazećeg sunca. |
17.05.2009., nedjelja
Zgrožen
|
Borci za zaštitu životinja suprotstavili su se vladinoj ocjeni da je potrebno pobiti tisuće sivih klokana. Sud je odstrijel odgodio dok znanstvenici ne iznesu dokaze. Australski je sud zaustavio vladin programa ubijanja 7000 klokana na državnoj zemlji u blizini prijestolnice Canberre i spriječio nakanu da se smanji sve veći broj tih ljupkih tobolčara za koje vlasti tvrde da ugrožavaju druge zaštićene vrste. Borci za zaštitu životinja suprotstavili su se vladinoj ocjeni da je potrebno pobiti tisuće "običnih sivih klokana" u okolici Canberre kako bi se zaštitile ugrožene biljke, gmazovi i kukci koji s njima dijele stanište. Ubijanje tako velikog broja klokana, životinja koje se nalaze na australskom grbu, podijelilo je javnost. Strijelci koje je pozvalo ministarstvo obrane tijekom devet noći ustrijelili su 4000 klokana, uglavnom noćnih životinja. Namjera je bila smanjiti broj klokana s devet na dvije tisuće na državnom zemljištu površine 3000 hektara. Prizivni sud u Canberri obustavio je dopusnicu za ubijanje dok tročlano vijeće u početku lipnja ne sasluša suprotstavljene znanstvene dokaze. |
09.05.2009., subota
Malo optimizma
|
Optimizam. Zanimljiva stvar na ovom svijetu. Nekako i imam. Kako uvijek vodim rat s hrvatskim, zadaćnica me, kao i uvijek, oraspložila do jaja  Napokon sam usavršio svoju tehniku suzbijanja bijesa. Lakšeg sam uma i lakpe dišem. Lijepše je vrijeme vani i mogu pajkiti u hladu. Mačak je živ i zdrav. Lakše učim sada. Još samo neka naučims ve do kraja i prođem kako spada i upišem faultet i...biti će dovoljno, za ostalo ću se također pobrinuti sam :) No ovisnost o Nutelli se vratila  mijauuu.. i Bella voli Nutellu :)Čak mi i posao dobro ide, koliko god da živčanio. Glavno je da ide. Da ga ima. Napokon ću si vjerojatno sintesajzer kupiti. Već sam loooood  Dok ne rješim ovo sa školom, još uvijek ću biti ovako odsutan s bloga. Nadam se da ste svi dobro, koji jeste ostali tu ovdje na blog.hr (a smiješno, na facebooku sam svaki dan...wtf). Ovo mi je vjerojatno važnije i ne želim gluposti imati ispisane kao što tamo znam izlanut xD Budite dobra djeca i dajte drugima tople zagrljaje i puse  Mijaaauuuuu :) Edit: Pogledajte ovo molim vas...rofl |
26.04.2009., nedjelja
Ne želim da travanj bude sam.
|
Ne želim da travanj bude sam. Bezgaljenje opet, da. Reflekcije ponekad nisu dovoljne, a niti dobre. Što god da bilo u prošlosti je iza nas. Lijepo se sjetiti s vremena na vrijeme nekih stvari, događaja, poučno tužnih trenutaka, no neka netko probudi the real me. Tako sam lijen i volim spavati :) I ne vidim stvari ispred sebe. Lijepo je oživljavati svjetove ispred ogledala. Vaditi van emocije i pisati priče, pjesme, govore iz dubina svoje duše.. no to nije dovoljno. Kada sam prije dvije i pol godine napravio blog, suze iz pjesmi su mi bile nešto.. ne baš najdraže, ali nešto što bi mi dalo mir, ravnotežu, kako god da bi se osjećao. Najveću sreću osjećam kada emocija dobije pisane riječi, jer, naše osjećaje, snažne osjećaje, je (nemoguće) opisati. Iz naših glava, mašta i noćnih mora, do svih tih mora i valova u žaru našim srcima, do tih vjetrova i čudnih osjećaja iz naših duša... prenijeti to u djelo... dobijem krila i svoju magičnu moć - dobijem pero s kojim upravljam sudbinama :wicked grin: I tak... kada se plesači rasplešu, tak i se i meni šupak stisne akda se zapišem :) (za one koji nisu shvatili, kad si lud lud lud i želiš zadržati unutra do pravog trenutka) ..jebiga, izgubih se već u mislima :D Držte mi fige za školu. Jednostavno imam previše poteškoća sa freakin' učenjem. Na pameti mi mažnja :)) frrr prrr mijaauuuu Izgleda da je moje izostajanje s bloga pobralo svoju cjenu. See you people. |
05.04.2009., nedjelja
Reflection
|
Kada pogledam ovo proljeće i prošla dva, razlika je nevjerojatna. Pogotovo od kada po prvi puta čuo Crawl Trough Knives. Inspiracije u meni više nema... ...bar ne te vrste...zasad. |
30.03.2009., ponedjeljak
†
|
Želim zatvoriti poglavlje. Čin mi ne pruža zadovoljstvo nit sreću. Znam da, niti očekujem, da bi bili opet zajedno. Što je jednom gotovo, odlazi u vjetar vremena... iste se stvari ne mogu ponavljati dok su još uvijek u sjećanju. Ali znaj da mi je i dalje stalo, kao što sam i rekao. Bio sam panj, tad. Sve dolazeće note od klavira koji svira, ukazuje na lijepe trenutke, koji me sada čine žalosnim. Njihov značaj nije promijenjen. Meni. Blagoslovljena bila ti. You gifted me love, I gifted you the same. You kept your promise to love, I betrayed mine. You kept your heart dedicated and pure, I took steps into darkness, that is for sure. I bila su u pravu. Uvijek jesi. U pravu si. Uvijek si bila. |
25.03.2009., srijeda
Moj sat ide tik tak, život kuca dalje, a ja još uvijek spavam svoj duboki san.
|
Zadnji log in prije trideset i pet dana. Jedanaest neobjavljenih postova, četrdeset i osam u kantici smeća, objavljenih sto trideset i jedan. Započetih i nenapisanih, zapisanih u bilježnice i papre i neobjavljeni, te oni nastali u glavi i ishlapili tokom vremena... više od otpada. Skalski gledano, imam skoro jednak broj neobjavljenih i objavljenih, između kojih stoji jedanaest skica. Je li to ravnoteža? Nisam niti sam više siguran. Nemam teme posta. Kao i inače. Postao sam pre aktivan. Pasivan. Kako? Idem u školu. Igram se na kompu. Odem u drugu školu. Malo učim, malo se zabavljam. Radim. Idem spavat. Slične vrtnje iz dana u dan. Bez zvanja na mobitel. Bez slanja SMSa osim radi škole i tu i tam kojeg dogovora između Pascala i mene. Inače ništa. Tiha, pasivna inaktiva socijalnog života, osim interneta... no metrijalne stvari ne zamijenjuju ljudski dodir. Nisam depresivan, bez brige. Samo sam žalostan. Čovjek se mijenja. Svi to znamo. Svima nam to jasno. Mnogi se protiv toga a mnogi traže upravo tu promjenu, mjenu smjera i načina naših života, koji su prekratki. Sa petnaest godina sam mislio kako je svijed ispred mene koji me čeka. sa šesnaest godina sam bio ushićen pojmom da kontroliram svojom sudbinom i da ju gradim. Sa sedamanest sa živio punim plućima među ljudima, gradeći i uživajući u svome životu (i uz par tuga naravno). Veći dio osamaneste godine sam bio u osjećaju da imam obitelj i ljubav za koju se brinem. Tad sam sam sebe popiknuo i ne znam jesam li još sletio. Ili sam nastavio hodati? Ili još stojim i čekam, gledam uokolo? Ili se pojašam kao da se ništa nije dogodilo? Što god da je, znam da promet auti i životi drugih ljudi konstantno prolaze pored mene, uvijek aktivni, nikad pasivni. Sa devetnaest godina uviđam da je moj život odavna započeo, da ga već jako dugo gradim i da sam bio u takvoj iluziji, da poželim zabaciti glavu i prekriti uplakano lice umornim rukama koje teže za... izgubljenim snovima. Kao onaj poljubac pod kišom. Neke stvari, koje sam znao, mislio sam, nezanimljive mi. Izgubio interes jer sam znao priču. Imao prerasude o dubinama i nisam dalje u njih išao. Kao ova mala kantica smeća na stolu. Kanta je, ista kao ove koje doma u dvorišu imamo koje punim svakidanšnjim ostacima potreba za preživljavanje, samo kaj nije zelena već plava i jednostavna. Tko bi držao da ja unutra držim vrijedne stvari, a ne smeće? Površina me zaslijepila. Uvidivši i shvativši vlastite pogreške, žalostan sam. Tužan. Plače mi se. No nemam za što suze lijat. Tko je lud? Tko je zbunjen? A tko normalan? odgovor na svako pitanje važi pod odadatnim jednim, našim dragim kad. Volim to pitanje. Kad? Vrijeme je dragocijeno. Ne volim ga tratiti. Možemo dobiti odgovor na zašto. Ili ga čak i razumijemo. I sve se u međuvremenu riješi. Možda se ne izračuna do kraja, no znamo zadati zadatak, znamo tko je što i što se sa čime dijeli, množi, zbraja i oduzima. No završetak se ponekad jednostavno neda. Sljedeće drago pitanje mi je gdje. Zašto? Zato jer razumijem stvari. Znam što je. Njezin indetitet. Znam kakva je. Znam što je. No, gdje je? Kad je? BIla? Ili je prošla? Ili je tu? Di je?... Ja ne vidim je. I tako, pogledah iza sebe. Stao sam na svojem putu da vidim kroz što sam sve prošao. Ali ja nemam auto. Sležem ramenima i gledam zatim, tko je sve prošao. I ugledam mnoge stvari. Od svih stvari koje bole.. bole i sad. No ostale stvari su postale tako divlje da je ovima stao već sat. Kazaljke upućuju na isto duge mjesece sad. Sad mi je žao. Jeli to zbog moje bezvolje ili zbog bijesa, zbog mog postignuća ili uprtosti ka zvijezda? Što god da onda bilo, drugačije na taj sat gledam. Uporno kuca dalje, sretan ili tužan ja, on kuca, kuca i kuca. Poželio bih i ja kucat. Imao bih više svrhe nego sad. Uvijek gledaj okolinu. Promatrao druge ljude i upućivao na njihove pogreške. Rješavao bih njihove probleme i pružio ruku kada god trebali moj prst ili cijelo rame. Danas shvaćam da sa svime se mora suočiti sam. Ne rješavam tuđe ljubavne probleme. Neću više utjcati na njih. Ne želim više drugim ljudima na taj način pomagati. Što će biti s njima, kada ja odem spavati? Mnogi nisu znali kuda poć i zvali Filipa "Upomoć!"! A naš Filip spava. I spavam. Spavam. Ne budim se. Dišem. Uši slušaju, mozak uzihnjuje sve u najmanji šapat... tik-tak... noćna mora će doći ovem putem sad... tik tak... tik tak. Tik...tak... Tik... tak. Tik tak. Tik tak.... ...a život i dalje kuca, ide naprijed... sam. |
18.02.2009., srijeda
Moje Valentinovo i uspomena
|
Nisam ništa pisao, no što ćemo sad... lovit Filipa i objesit ga naglavačke :) Najčudnije Valentinovo. Pošto nisam u vezi, niti nemam baš simpatije do tog ranga (više), doma bih ostao spavati i visit za kompom i knjigom da mi prijateljica nije dolazila do Zagreba. Yupi yupi jeee-ej za izložbe u ZG! Rijetko kada imam priliku vidjeti se sa Split timom i ovo mi bilo ugodno iznenađenje :) Eh, kad će ti proljetni... Bolje da Dora ne zna kako smo profulali HNK jer ne da ću biti obješen neg obješen naglavačke i gađan rajčicama (to bi prije Nikolina napravila, al dobro :P). Neg, kada se pozdravili, nije prošlo niti 40metara a da se ja nisam "spičkal" kaj opala kruška. Naime, dok smo hodali tu jednu određenu pre predugu rutu, dok pričah s njom lamatao rukama narafski dok sam objašnjavao i pričao i hm tak, te desni dlan i prsti bili skoro pa smrznuti, jedva sam micao njima.. pa s tom rukom držao mobitel dok sa ljevom tipkao napamet po brojkama za željeni tekst. Želim preći preko ceste, tj. parkirališta. Usporim. Pogledam lijevo. Nema prometa. Looknem desno. Također nema auta. Polu-stanem i okrenem se da prijeđem, te opet glava u lijevo. Škicnem dolje da vidim jel ću udarit u stupić. Trgnem se naprijed da brzo prijeđem preko. Sve sam vidio. Ali znate dobro kako sam vidio sivkasto crni lanac između SVIH stupića 20cm od poda. Aha. Poletio sam :D Kako stopala dobila blokatu, tijelo izgubilo ravnotežu, težeći iza gdje od sile kretnje nije mogla.. i tako ruke prešle u zrak... koljena u padu skvrčila... pa s oba koljena na lijevu stranu njih, lijeva ruka (dlan) tresnuo direkt sa tetivom kao podloga (aha), te istovremeno sa bradom, donjom usnom i čelom zaokružio poljubac asfaltu, no desna ruka nije bila tako srećna - osim što je pala istom silinom, onako smrznuta i teško pokretna, se odstrugala jedno trideset, četrdeset centimentara, ogulivši si komad kože i ostavio malo sebe tam. Nisam se mogao ustati pune tri sekunde :D A kad se jesan sabrao, teturiao sam kao pijanček tih nekoliko koraka do drugog kolnika. Kako sam izgledao? Pa, krvava usna, krvava brada, cijeli desni dlan krvav, lijevi dlan izgreban... ni lipo. A nitko da vidi kako dvometraš pada kaj kruška i ljubi asfalt. Ahm i da, šepao sam. Nije bilo tramvaja od Frankopanske pa pješačih par stanica. Danas, evo, gledam u (sada već malu, zaista mi sve brzo zaraste (osim one vražje točkice na stopalu) )ranu (na malom prstu, onaj koji je strugao) i skužim da ima faint oblik srca.   Quickpost this image to Myspace, Digg, Facebook, and others!Rana je zaista već mala, no do mesa i nimalo ugodna, no evo, nekako pokušao uslikati, nadam se da možete razabrati. |
...kada se napokon i vidimo jednog dana... 
(kaj se smiješ ti??)
